18. 03. 2026.
Kada govorimo o znanju, a posebno o tome zašto ljudi ne rade ono što „znaju da treba napraviti“ kako bi postigli neki cilj, promjenu i sl., obično govorimo o neusklađenosti našeg trenutnog identiteta s nekim novim znanjem.
Na neurološkoj razini to je obično temeljeno na razlici u proceduralnom i deklarativnom znanju. Proceduralno i deklarativno znanje predstavljaju dva temeljno različita sustava pamćenja u ljudskom mozgu. Glavne razlike mogu se raščlaniti kroz nekoliko ključnih dimenzija:
1. Definicija i srž
Deklarativno znanje: znanje o tome što (know-what). Obuhvaća svjesno pamćenje činjenica, podataka, pojmova, definicija i životnih događaja.
Proceduralno znanje: znanje o tome kako (know-how). Obuhvaća podsvjesno pamćenje vještina, navika, rutina i motoričkih radnji.
2. Razina svijesti i verbalizacija
Deklarativno znanje potpuno je eksplicitno. Može se lako izraziti riječima, zapisati, opisati i namjerno prizvati u svijest (npr. izgovaranje glavnog grada neke države).
Proceduralno znanje potpuno je implicitno. Izuzetno ga je teško verbalno opisati ili pretočiti u upute, već se iskazuje isključivo kroz izvedbu (npr. teško je riječima točno opisati kako održavati ravnotežu na biciklu).
3. Način usvajanja (učenje)
Deklarativno znanje može se usvojiti odjednom ili u vrlo kratkom roku (npr. čitanjem jedne rečenice u knjizi ili pamćenjem nečijeg imena).
Proceduralno znanje zahtijeva vrijeme, ponavljanje i praksu. Razvija se postupno kroz pokušaje i pogreške (npr. učenje sviranja klavira).
4. Otpornost na zaborav
Deklarativno znanje vrlo je podložno zaboravljanju ako se informacije redovito ne ponavljaju ili ne koriste.
Proceduralno znanje izuzetno je trajno i otporno na zaborav. Jednom kada se automatizira, ostaje u pamćenju čak i nakon godina neaktivnosti (izreka: „To je kao vožnja bicikla, nikad se ne zaboravlja“).
Na psihološkoj razini razlike u znanju što napraviti i kako to napraviti, odnosno razlika u kognitivnom i iskustvenom znanju, predstavljaju razliku između trenutnog i željenog identiteta.
Npr. znam da bih za konkuriranje na višu poziciju trebao preuzeti projekt koji nosi puno više odgovornosti. Međutim, veći projekt s više odgovornosti podrazumijeva neke nove situacije s kojima još nemam iskustva.
Ako sam dosadašnji identitet gradio na ideji „nepogrešivosti“, odnosno da sam uspješan zato što ne griješim, onda će dolazak u doticaj s novim situacijama u kojima su greške sasvim normalna pojava poticati otpor trenutnog identiteta jer se „greška“ ne uklapa u identitet „nepogrešivosti“.
Rezultat toga očituje se u stajanju na mjestu, prokrastinaciji i generalnoj frustraciji jer „znam što trebam napraviti, a nikako da se pokrenem s mjesta“.
U takvim slučajevima radimo na proučavanju tih nerealnih ideja kojima se osoba ograničava u razvoju vlastitih potencijala tako da testiramo njihovu (ne)točnost u praksi, širimo granice identiteta tako da uvodimo nova iskustvena znanja i usklađujemo ih s trenutnim potrebama i željenim ciljevima.